Tekije u vrijeme Isusovaca
Zahvaljujući kaločkom nadbiskupu, kardinalu, grofu Leopoldu Karlu Koloniću, u Petrovaradin su 1693. godine došli Isusovci. Da bi što prije došli do crkve, koje tada nije bilo u Petrovaradinu, oni su nadbiskupovim dopuštenjem, 1701. godine, preuredili napuštenu džamiju u kapelu i posvetili je Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije i u njoj obavljali Bogoslužje. Prekršivši sporazum o miru, sklopljenom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, Osmanlije su sredinom 1716. godine, na čelu s’ Damad Ali Pašom, velikim Vezirom Sultana Ahmeda 3., povele svoje ratničke trupe u napad na Austriju.
Do odlučujuće bitke došlo je nedaleko od tekija, 05. kolovoza, na svetkovinu Snježne Gospe, gdje ih je dočekala kršćanska (austrijska) vojska na čelu s’ princom Eugenom Savojskim. Kršćanska vojska izvojevala je veliku pobjedu koju princ Eugen i kršćani općenito pripisuju zagovoru Blažene Djevice Marije, čija se slika, radjena po uzoru na sliku iz bazilike sv. Marije Velike u Rimu, nalazila u taboru kršćanske vojske i tijekom same bitke. Budući da je pobjeda ostvarena na dan Gospe Snježne i da je Tekijska kapela, u blizini koje se vodila bitka, posvećena Majci Božjoj, vojskovoditelj Eugen Savojski darovao je spomenutu sliku Tekijskoj kapeli. Svečana Misa zahvalnica održana je 08. kolovoza u prisustvu princa E. Savojskog, svih oficira i vojnika, 74 vojna svećenika, 29 svjetovnih svećenika, 24 Isusovca, 11 Franjevaca, 7 Karmelićana, 2 Augustinaca. U znak slavlju, tijekom Mise pucalo je 140 topova.
U zahvalu Snjeznoj Gospi i u spomen znamenitoj kršćanskoj pobjedi, kapela Bezgrješnog Začeća B.D.M. preimenovana je u kapelu Sniježne Gospe (Gospe od snijega) i stavljena pod njenu zaštitu. Tekijska kapela postala je velikim prošteništem mnogobrojnih hodočasnika, osobito o svetkovini Snježne Gospe. Glas o ovom svetištu – prošteništu proširio se još više od dana kada je Papa Klement 12. podijelio vjernicima oprost na dan Sniježne Gospe.
Vremenom je zapaženo da je slika Tekijske Gospe Snježne čudotvorna, budući da mnogi hodočasnici, moleći se pred njom, dobivaju posebne duhovne i tjelesne milosti. O tome svjedoče javne zahvalnice na zidovima kapele kao i dragocjeni zavjetni darovi: novac, srebrnina, zlatnina.
U spisu kanonske vizitacije petrovaradinske župe sv. Jurja mč., kojoj je Tekijska kapela pripadala od svoga osnutka, spominje se prvo njeno proširenje. Ono je izvršeno o trošku obitelji ubijenoga generala, grofa Siegfrida Breunera (u bitki 05. kolovoza 1716. godine), kao zadužbina za pokoj njegovoj duši. Stara kapelica preuredjena je u sakristiju, a na nju je nadozidana nova kapelica dugačka 2 hvata.
Budući da je Tekijsko proštenište bivalo sve posjećenije, njegova je kapela pod ravnanjem oo Isusovaca, godine 1754., produžena 8 hvati i ukrašena drvenim tornjem. Na spomendan sv. Joakima i Ane, 26. srpnja navedene godine, svečano je u obnovljenu kapelu unesena čudotvorna slika Gospe Snježne. Otada se u Tekijskoj kapeli, kao spomen na njeno proširenje, svečano svetkuju pomenuti sveci.
Zbog lakšeg razlikovanja spomendana sv. Joakima i Ane od svetkovine Snježne Gospe, kao glavne godišnje svečanosti na Tekijama Petrovaradinci su se služili (i danas se služe) izrazima ’’Male Tekije’’ i ’’Velike Tekije’’. Prvi izraz odnosi se na proslavu sv. Joakima i Ane, a drugi na proslavu – Sniježne Gospe.
Isusovci su svake godine, o jednoj i drugoj svečanosti, predvodili povorku od župne crkve Sv. Jurja mč do Tekija, ali i u drugim prigodama. Tako su, na primjer, Tekijskoj Gospi došli 1738 godine s’ molbom da zaštiti Petrovaradince od kuge koja je harala ovim krajem.
Nakon ukinuća Isusovačog reda, godine 1773., Tekijama je ravnao bivši petrovaradinski isusovac Filip Winkler von Mohrenstreit, a nakon njega župnici teritorijalno najbliže župe Svetištu, župe Sv. Roka (Petrovaradin 3). Od 1866. do 1897. godine Tekije su ponovno pod jurisdikcijom župe Sv. Jurija mč. koju u to vrijeme predvodi župnik Ilija Okrugić.
