Svetište Gospe Tekijske tuguje za svojim upraviteljem – Stjepanom Barišićem

[pictureframe image=”https://www.tekije.com/wp-content/uploads/2015/12/Vlc.-Stjepan-Barisic.jpg” align=”left” lightbox=”true” title=”” link=”” width=”45″ height=”auto”]Dragi hodočasnici!

Biskupijsko svetište Gospe Tekijske ispisuje jednu od najtužnijih stranica svoje povijesti. Neočekivano, usred priprave duša mnogih župljana petrovaradinskoga dekanata za svetkovinu Kristova rođenja, duša našega ravnatelj Svetišta i župnika župe Uzvišenja sv. Križa vlč. Stjepana Barišića, već je pripravljena za susret s Njime, otišla Onomu koji će otajstveno doći među nas na Božić ove godine.

U srijedu 16. prosinca 2015. godine oko 16 sati, u župnom stanu u Petrovaradinu preminuo je velečasni gospodin Stjepan Barišić, svećenik Srijemske biskupije. Vijest o njegovoj smrti s nevjericom, tugom i bolom primila je ne samo njegova obitelj – brat Ivica, sestra Manda sa obitelji, snahe, nećakinje i nećaci, susjedi i prijatelji, nego i njegova subraća svećenici, župljani i vjernici.

Kraj njegova tijela koje je u petak 18. prosinca od 10 sati prije podne bilo izloženo u crkvi Uzvišenja sv. Križa u Petrovaradinu, molilo se za njega pojedinačno i zajednički sve do 14 sati kada je započela sveta misa zadušnica koju je uz svećenike srijemske biskupije predvodio srijemski biskup, mons. Đuro Gašparović.

Na početku misnog slavlja biskup Gašparović je ožalošćenoj rodbini i prijateljima, svećenicima u Srijemu i vjernicima župe Uzvišenja sv. Križa izrazio sućut, nadodajući: U ovom trenutku oproštaja i ispraćaja našeg svećenika, župnika i upravitelja Tekija Stjepana, zahvalni smo Bogu što je našoj biskupiji darovao jednog vrijednog svećenika. Zahvalni smo za njegov život i rad u zajedništvu sa svim svećenicima i s vjernicima koji su mu bili povjereni. Ovom misom i molitvama želimo da mu Gospodin bude milostiv i da ga primi u svoje stanove, rekao je biskup Gašparović.[pictureframe image=”https://www.tekije.com/wp-content/uploads/2015/12/IMG_7933.jpg” align=”right” lightbox=”true” title=”” link=”” width=”45″ height=”auto”]
U prigodnoj homiliji biskup je, nakon poziva da se svatko prisjeti događaja iz života svećenika Barišića, susreta i razgovora s njime, podsjetio kako nas Crkva ovoga trenutka rastanka ne poziva da trpimo od žalosti za gubitkom dragoga nam člana Crkve, svećenika naše Sijemske biskupije i svih njegovih dosadašnjih službi u Beogradskoj nadbiskupiji do župnika ovdje u župi Uzvišenje svetog Križa i upravitelja Biskupijskog svetišta Gospe Tekijske u Petrovaradinu. Dodao je još: „Strah je, vjerujem, u jednom trenutku pokucao na vrata Stjepanova srca. Stjepan je naredio vjeri da otvori vrata srca: i što se dogodilo? Na pragu je bio Bog života koji nikad ne prestaje; Bog ljubavi, koji nikad ne kaže ‘Dosta’. Stjepan je prihvatio radosno žuđenoga gosta i započeo s njim vječni blagdan Božića, prema kojem svi mi idemo, ponavljajući utješne riječi Kristove: ‘Oče, htio bih da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja’ (Iv. 17,24). A Bog Otac je Kristu dao jednog svećenika.” Biskupova propovijed nastavljena je riječima kako je svećenik Stjepan koji se sada susreće s milosrdnim Bogom i ostaje zapanjen, bio Kristov vjernik i da mu sada nije potrebna vjera, nego stvarno gledanje Boga. A Božja je volja da nitko iz stada ne propadne. A on je pripadao tom stadu, stadu Dobrog pastira koji reče: ‘Ja sam uskrsnuće i život’. On je živio sigurnost Kristova poziva: ‘Tko jede moje tijelo i prije moju krv, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan’. On je posvećivao druge po svećeništvu. Sada za to prima nagradu. I sada Stjepan govori: ‘Ja vjerujem, uskrsnut ću. Ovo moje tijelo vidjet će Spasitelja’. To je naša vjera u Krista rođenog, umrlog i uskrslog. Smrću procvjetava vječna klica koju je Duh Sveti posijao u naše srce. Kao djeca u krilu majke, smrt nam omogućuje da se rodimo svjetlu.. da se ponovno rodimo. Kršćanin je samo onaj koji vjeruje u vječnost, u uskrsnuće, u nov život cijeloga čovjeka, duše i tijela. Danas, makar je ovo oproštaj, danas je za Stjepana Božić i ujedno Uskrsnuće. Danas je dan blagdanski, utješne nade, vedre radosti, najdužeg odmora. Zašto? Zato što otajstvo Isusova rođenja obasjava svjetlošću svećenika Stjepana. On je zaista s Kristom umro da bi s njim živio. Bio je ustrajan da bi s Kristom kraljevao. U to vjerujemo.”, zaključio je biskup Gašparović.

Na koncu mise, od pokojnoga Barišića se kraćim govorom u ime župljana oprostila Slavica Renić, a potom i Petar Pifat, voditelj Svetišta Gospe Tekijske i predsjednik Hrvatskoga kulturno-prosvjetnoga društva „Jelačić” Petrovaradin. Osjećajno i proživljeno, rekao je: Vjerujem da nema toga ljudskoga srca koje ovih dana nije zatreperilo pri saznanju da je zauvijek prestalo kucati srce našega župnika i upravitelja Svetišta, vlč. Stjepana Barišića. Udar je to poput groma iz vedra neba u našu malenu zajednicu koju je naš vlč. Stjepan nepokolebljivo i sa zauzimanjem vodio ka dragome Bogu. Kao mudri i hrabri pastir koji je znao u pravo vrijeme i šutjeti i slušati drugoga dok govori, svi smo u nevjerici… šutimo, plačemo i pitamo se: kako? Zašto? Zbog čega?Preostaje nam da samo prebiramo uspomene i sjećanja na čovjeka od kojega smo naučili toliko toga vrijednoga i plemenitoga.. svojstveno istinskom vjerniku – kršćaninu. Zbilja je nevjerovatno kako je naš župnik umio slušati drugoga dok govori, bez da o čovjeku ili događaju odmah prosuđuje ili ga osuđuje, a niti da prebrzo donosi zaključke. On zaista nije birao strane. Djelovao je i govorio veoma trezvijeno i razborito, vrednujući i uvažavajući i drugačije mišljenje. Sjećam se da sam i sam bio svjedok kada je jednoj osobi koja mu se došla oštro žaliti na drugu, odgovorio: „Vidite: možda je to istina što govorite, ali.. on je dobar čovjek“.

[pictureframe image=”https://www.tekije.com/wp-content/uploads/2015/12/IMG_79291.jpg” align=”left” lightbox=”true” title=”” link=”” width=”45″ height=”auto”][pictureframe image=”https://www.tekije.com/wp-content/uploads/2015/12/IMG_79411.jpg” align=”right” lightbox=”true” title=”” link=”” width=”45″ height=”auto”]

Iznimno velikoga životnoga i svećeničkoga iskustva, Stjepan je bio odmjerena osoba .. i u svojim nastupima i govorima, do kraja odgovoran i dosljedan svome svećeničkom pozivu i službi. U vjerske istine vjerovao je kao dijete, upravo onako kako Isus traži da od nas da vjerujemo. Još jedan primjer njegove duboke i nepokolebljive vjere u Isusa Krista i privrženosti Majci Mariji jeste njegova česta molitva Gospine krunice koju je kao svakodnevnu pobožnost odmah po dolasku uveo i u ovu župu i u Gospino svetište na Tekije. Bio je i darežljiv u mnogim stvarima. Dijelu njegova stada okupljenog u HKPD „Jelačić“ toliko puno je pomogao kada je više nego susretljivo ustupio na korištenje župni prostor, ne buneći se niti jednom riječju dok bi se probe tamburaške sekcije Društva u vrijeme sezone grijanja bile prinuđene odvijati gotovo kraj njegove sobe za odmor i spavanje. Za sve dobro što je učinio HKPD-u „Jelačić“ nedovoljno je reći „Hvala“ niti bilo što učiniti. Sigurno da je volio svoju domovinu Hrvatsku, mada je njegov dom bio uvijek tamo gdje je njegova služba. Toliko se poistovjetio sa Petrovaradinom da se, gdje god da je za ovih 5 godina službovanja u Petrovaradinu spominjao Petrovaradin, uvijek predstavljao riječima: „Mi, Petrovaradinci..“ ili „Naše Tekije“. Ono do čega mu je bilo napose stalo bilo je zajedništvo. „Lako je odustati“, govorio je. „Treba ustrajati, unatoč svim poteškoćama“. Onako kako je razumio druge, često govoreći „A, šta ćeš?! Sve je to život..“ i nama u duhu vjere ne preostaje drugo nego da prihvatimo volju Božju koja je put, istina i život.  Samo 6 mjeseci poslije smrti plemenitog čovjeka, čuvara Svetišta i kuće na Tekijama, Andrije Kormoša, napušta nas i sama glava Svetišta, upravitelj Barišić koji je bio toliki štovatelj Gospe Tekijske da nije bilo niti jedne svete mise u ovoj župi, niti jednoga putovanja ili drugoga događaja u kojem bi naš Stjepan propustio obratiti se molitvom upravo Tekijskoj Gospi. Kako je često znao govoriti da se osobno uvjerio toliko puta u snagu njezina zagovora kod Gospodina, vjerovao je i u nas, njegovo malo stado, da će mudro i hrabro zajedno s njime uspjeti provesti sve ono što je isplanirano. A isplanirano je toliko toga lijepoga i dragocjenoga za predstojeći Veliki Jubilej 300. obljetnice našega Svetišta za koji smo se s njime na čelu započeli pripremati još prije tri godine. Dragi naš Stjepane.. jako si nas iznenadio… Umjesto tebe živoga pred vratima ove i tekijske crkve, stoji samo tvoja slika i ime koje si dobio po prvomučeniku Stjepanu, kao što si i sam bio. Dragi prijatelji, nemojte se iznenaditi ako vas vlč. Stjepan i sa Onoga svijeta obraduje kada vam još ovoga Božića poštar donese prekrasnu božićno-novogodišnju čestitku u kojoj Vam on osobno želi sretan Božić i blagoslovljenu novu 2016. godinu u povodu jubilarne 300. obljetnice svetišta na Tekijama. Vi mu, dragi prijatelji, na tu čestitku nećete moći bolje i ljepše uzvratiti osim da budete dio njegovoga tima za proslavu velikoga Jubileja za koji je on toliko živio i da svim srcem i iz ljubavi prema njegovoj i našoj Gospi Tekijskoj zajednički damo sve od sebe da taj događaj bude Gospodinu na čast, na ponos naše Crkve, a nama i vlč. Stjepanu na spasenje. Budimo jaki i nastavimo tamo gdje je on stao. Da smo bili uz njega u trenutku smrti… ne znam što bi nam kao dobri duhovni otac i pastir htio poručiti. Možda bi nam rekao ono što je meni osobno više puta ponovio „Petre, Na nama je da iznesemo ovaj Jubilej“ ili, možda: „Čuvajte mi Tekije!“ Bože, hvala ti što si nam dao privilegij i čast da upoznamo, surađujemo i živimo s tvojim odabranikom Stjepanom. Sada kad nam je teško.. dok se ponovno ne sretnemo s njime u Vječnosti, molimo te – ne ostavi nas same. Ohrabri nas, razveseli i blagoslovi darovima Božića… to te molimo po Kristu, Gospodinu našemu i zagovoru Gospe Tekijske… Amen!

Obred ispraćaja Barišićeva tijela u njegovo rodno mjesto Vranovce predvodio je nakon svete mise generalni vikar Srijemske biskupije, mons. Eduard Španović.

[pictureframe image=”https://www.tekije.com/wp-content/uploads/2015/12/DSC09187.jpg” align=”left” lightbox=”true” title=”” link=”” width=”45″ height=”auto”]Dan poslije, vlč. Barišić sahranjen je na mjesnome groblju u Vranovcima, u župi Podvinje (Slavonski Brod). 

Sprovodnim obredima prethodilo je molitveno bdijenje u filijanoj crkvi svetog Josipa u Bukovlju, te neposredno prije ukopa, ispraćaj i misa u župnoj crkvi svetog Antuna Padovanskog u Podvinju. Pred brojnim okupljenim vjernicima iz župe Podvinje i susjednih župa Slavonskobrodskog dekanata, ali i iz Petrovaradina, misu je predvodio biskup Srijemske biskupije mons. Đuro Gašparović, u zajedništvu s nadbiskupom metropolitom Beogradske nadbiskupije mons. Stanislavom Hočevarom, đakovačko osječkim nadbiskupom metrpolitom mons. dr. Đurom Hranićem te još 40-ak svećenika iz župa s područja ove tri (nad)biskupije.

Srce svećenika Stjepana prestalo je kucati dok se pripremao za susret s vjernicima u božićnoj ispovijedi u petrovaradinskoj župi Uzvišenja svetog Križa u kojoj je posljednjih pet godina bio na službi župnika. Prethodno je 32 godine proveo na nekoliko službi u Beogradskoj nadbiskupiji, u čijoj je katedrali Krista Kralja u Beogradu i zaređen za svećenika 22. veljače 1978. Zavaljujući Gospodinu za život, neumorni rad i požrtvovnost koje je vlč. Stjepan ugradio i u Beogradsku i u Srijemsku biskupiju, biskup Đuro Gašparović kazao je kako sva dobra djela i napore što ih je vlč. Stjepan postigao tijekom svog života i svećeništva, smrt ne može obezvrijediti niti razoriti. Isus se okrenuo prema onima koji su u svoj život prihvatili vjeru u Milosrdnog Oca. Takvu vjeru svjedočio je i naš pokojni Stjepan, prihvaćajući sve što dolazi iz Božje ruke. Mi sada vjerujemo da on Ocem nebeskim ulazi slavu novoga, vječnoga života, nove budućnosti. Nije naše da samo sjednimo i čekamo trenutak prelaska s ovoga svijeta. ‘Neka vam bokovi budu opasani, a svjetiljke upaljene’, poručuje nam Isus, a to znači biti pripravan u svakome trenutku ovozemaljskog života ne znajući kada će Gospodin doći. Upaljene svjetiljke znače iščekivanje, a svjetiljke su djela dobra koja svuda svijetle, koja ne možemo stvoriti, dakle samo sjedeći i čekajući kad ćemo otići s ovoga svijeta, djela koja možemo stvoriti samo radeći. To je znao i pokojni Stjepan. Zato nam je nastojati činiti što više dobrih djela, što više susreta i razgovora jednih s drugima, međusobne utjehe i poticaja, istaknuo je u prigodnoj homiliji mons. Gašparović.[pictureframe image=”https://www.tekije.com/wp-content/uploads/2015/12/DSC09235.jpg” align=”right” lightbox=”true” title=”” link=”” width=”45″ height=”auto”]

Nakon euharistije od vlč. Stjepana Barišića biranim se riječima oprostio i nadbiskup Đuro Hranić, podsjetivši na niz godina teškog ali ustrajnog pastirskog i pastoralnoga rada koji je pokojni Stjepan kao svećenik na više službi povodio u Beogradskoj nadbiskupiji, za koju je ustvrdio da je izrazito zahtjevno misionarsko područje u kojoj je opstati svećenik zaista veliki izazov. Puno je lakše svećenikom postati nego opstati, ustrajati i u potpunosti biti predan Bogu, biti nazirej Božji kako čitasmo u Knjizi Sudaca. Upravo snagom te vjere vlč. Stjepan je od najranije dobi postajao i bio nazirej Božji. Činio je uistinu sve što je mogao. S toliko se zanosa i ljubavi posvetio svetištu Gospe Tekijske i već dvije godine ustrajno radio na pripremama za veliku proslavu 300. obljetnice svetišta, u Godini Milosrđa. Doista, otišao je prerano, rekao je uz ostalo nadbiskup Hranić, potičući vjernike neka mole i za dušu svećenika Stjepana, ali i za nova duhovna zvanja, nove svećenike, redovnike, redovnice.

Nakon mise u crkvi u Podvinju, pogrebna povorka uputila se prema groblju u Vranovcima, gdje je sprovodne obrede predvodio beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar, izražavajući u ime svih katoličkih, ali i pravoslavnih vjernika beogradske nadbiskupije, ponajprije obitelji pokojnog Stjepana, bratu Ivanu i sestri Mandi, te vjernicima i župljanima jedinstvo u nadi, molitvi i ljubavi. Zahvalio je i Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji koja je svoga sina Stjepana dala na svećeničko zaređenje, a potom i 33 godine njegova djelovanja u beogradskoj nadbiskupiji, nastavljajući: Mi biskupi, okupljeni te srijede 16. prosinca, nismo mogli ni zamisliti da će nas vlč. Stjepan tog poslijepodneva ovako iznenaditi svojim odlaskom, kao što nas je volio počesto, ali pozitivno iznenađivati. Bio je svjestan da ga je Bog u svojoj originalnoj ljubavi stvorio, i živio je tu originalnost. Volio je povijest, puno je istraživao. Prilikom razgovora oko pripreme za gradnju crkve u Smederevu u kojoj je bio župnik, imao je toliko pitanja, tražeći objektivnu povijest i Božje tragove vodstva svijeta i Crkve. Hvala mu na tome, jer je osjećao živo da kao katolički svećenik mora biti otvoren svoj istini Božjoj, poslanju Crkve i zadaći čovječanstva. Imao je nevjerojatnu snagu dijaloga, mnogi su u njemu otkrivali put dijaloga i zajedništva, suživota s Bogom u molitvi. Dragi Stjepane, možda bi tko mogao i preispitivati razloge tvog prelaska u Srijemsku biskupiju, ali – duboko u srcu želio si biti bliže svojoj rodnoj nadbiskupiji, svojoj rodnoj grudi, svima koji su ti posebno u životu pomogli. To smo i mi u Beogradu osjećali. Uvjeren sam da ovaj tvoj odlazak nije prekinuće, nego naprotiv početak našeg još dubljeg i intenzivnijeg suživota u kojemu ćeš nam s neba pomagati krijepiti vjeru, nadu i ljubav. rekao je mons. Hočevar

[pictureframe image=”https://www.tekije.com/wp-content/uploads/2015/12/DSC09271.jpg” align=”left” lightbox=”true” title=”” link=”” width=”45″ height=”auto”]U ime vjernika i župljana iz Petrovaradina, dirljivim riječima se okupljenima, ali i vlč. Stjepanu, obratio njegov prijatelj i najbliži suradnik u Svetištu, Petar Pifat: I mi Petrovaradinci došli smo u Vranovce kod vašeg Slavonca. Kažem “vašeg” jer je Stjepan za nas bio i ostao Petrovaradinac. Došli smo ga ispratiti kao njegovi župljani, hodočasnici, kao predstavnici Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Jelačić koje je on kao domoljub zdušno podržavao, hrabrio, štitio i mudro savjetovao. Dragi Stjepane, moleći za tebe vjerujemo da si već kod Gospodina i da ćeš nas zagovarati kao što si nas i ovdje branio i tješio u trenucima brojnih izazova kao ozbiljan, odmjeren, mudar i hrabar pastir, koji je znao u pravo vrijeme šutjeti i druge pozorno slušati. Svi smo u nevjerici, šutimo, plačemo i pitamo se kako, zašto, zbog čega… Stjepane, jako si nas iznenadio. Ostale su na tvome stolu božićne čestitke koje si potpisao i koje trebamo odaslati na više od tisuću župa diljem Hrvatske, Bosne, Vojvodine, Srbije…Zavaljujemo Bogu što smo imali privilegiju i čast poznavati te, surađivati i živjeti s tobom, te molimo zagovor tvoje i naše Gospe Tekijske, do ponovnog susreta u Vječnosti.

Dragi naš ravnatelju Svetišta, neki ti je laka tvoja gruda Slavonska.

Počivaj u miru u ime Oca i sina i Duha Svetoga. Amen!

Vlč. Stjepan Barišić rođen je 10. veljače 1951. godine u Vranovcima, kod Slavonskog Broda, kao drugorođeno dijete Antuna i Ruže Barišić, obitelji s petero djece. U rodnome selu završio je osmoljetku, u Zagrebu pak pohađa Klasičnu vjersku gimnaziju, kao klerik đakovačko bosanske biskupije, a maturira u Đakovu godine 1970. Po povratku iz vojske – mornarice u Puli, upisuje bogosloviju 1972. godine. U Beograd se javlja kao đakon tamošnjeg nadbiskupa Gabrijela Bukatka, a 22. veljače 1978. zaređen je za svećenika u katedrali Krista Kralja, u kojoj obnaša i službu župnog vikara do 1980. Potom postaje župnikom u Kraljevu do 1986. kada prelazi na službu župnika u Ravnu Reku. Od 1987. do 1988. bio je župnik u Boru i Zaječaru, a potom narednih deset godina na službi župnika u Smederevu, gdje je unatoč velikim poteškoćama, zabranama, čak i prijetnjama zatvorom, uspio sagradi novu crkvu. Župnikom u Beogradu u konkatedrali Krista Kralja postaje 2008. i ostaje do 2010. kada je zatražio inkardinaciju i prelazi u Srijemsku biskupiju u kojoj je imenovan župnikom župe Uzvišenja sv. Križa u Petrovaradinu. Povjereno mu je na upravljanje i biskupijsko svetište Gospe Tekijske, te se u posljednje tri godine zauzima za proslavu 300 godina tog svetišta. Dvije godine marljivo i predano radi na pripremama i organizaciji proslave, a treća je ostala za nebo.

Tekst:

                                                                                              Petar Pifat, voditelj Svetišta

                                                                                             Ivica Vlašić, novinar News portala Slavonskog Broda i Brodsko-posavske županije

                                                                                              Informativno-katolička agencija “IKA”

                                                                                                                              Fotografije:

                                                                                                        Ivica Vlašić/Petar Pifat