Intervju sa petrovaradinkom koja misionari u Sibiru

U Biskupijskom svetištu Gospe Tekijske u Petrovaradinu, na spomendan Bezgrješnog Srca Marijinog,  nakon mise upriličen je susret nekadašnje žiteljke Petrovaradina, časne sestre Ana Mateje (Ljubice) Topić sa vjernicima. Tom prilikom sestra Ana Mateja je dala intervju Tiskovnom uredu Srijemske biskupije:

Željeli bi Vas upoznati, Vaš životopis?
Ja sam časna sestra Ana Mateja, Misionarka ljubavi, Ljubica Topić.  Četvrta sam od devetoro djece Mate i Anice . Rođena sam 1959. u Donjoj Vasti  i iste godine moja obitelj dolazi u Bešku, a 1964. godine u Petrovaradin. Odrasla sam u katoličkoj obitelji u kojoj se molila svakodnevno krunica, a nedjeljom i blagdanima redovito se išlo na misu. Moj otac Mato bio je crkveni  tutor  u župi Sv. Rok u Petrovaradinu sve do smrti 1989. godine. Pohađala sam osnovnu školu Vladimir Nazor u Petrovaradinu, završila Kemijsko- tehnološko školu u Novom Sadu i radila u poduzeću u Naftagasu.

Kakvo je bilo Vaše sudjelovanje u mladosti u vjerskom životu?
Bili smo dosta aktivni u župi Sveti Rok u Petrovaradinu i vlč. Stjepan Sokolović nas je puno animirao, organizirajući vjeronauk za sve uzraste, učenje plesa, zbor, vokalno-instrumentalne grupe, predavanja, druženja, izlete, zajedničke proslave imendana.

Koje su osobe utjecale na Vaš život i odluku da budete časna sestra?
To su bili župnik u Svetom Roku, vlč. Stjepan Sokolović i pokojni pater Tadej Vojnović iz franjevačkog samostana Sveti Ivan Kapistranski u Novom Sadu. Posjećivala  sam predavanja i  molitvenu skupinu u Franjevačkom samostanu koju je vodio pater Tadej, tako da sam zavoljela Isusa koji je postao ideal moga života. Vremenom sam Isusa počela porediti sa svim dečkima koje ja znam i svi su oni bili divni, ali je Isus meni bio izvor ljubavi koji sam nalazila u svim ljudima koje sam znala. I onda sam uvidjela da ja mogu sve voljeti u Isusu, tako da se u meni pobudila želja da tu radost dijelim sa svima. Svećenici i roditelji su nas učili da se ne moramo bojati kada kažemo da smo vjernici, da smo drugačiji od ostalih, i da ne gledamo na posljedice toga. Svi su u školi znali da idem u crkvu, ali su me bez obzira na to poštovali, što mi je lijepa uspomena. Također su mi prijatelji iz župe i posle 10 godina rekli da su to moje oprijedeljenje jako cijenili, ali nisu tada imali snage to kazati i da im je to dalo podršku da ostanu vjernici. To me je jako obradovalo da oni u sebi imaju tako jaku vjeru.  Moja želja da budem sestra je bila duboka u mojem srcu, ali to nisam mogla dijeliti sa drugima. Kada sam upoznala oca Tadeja, njemu sam izrazila svoju želju, ali nisam u početku mogla zamisliti da ću ja ostaviti svoje roditelje, braću i sestre. Iako je ta moja želja da postanem časna sestra bila jaka,  pater Tadej me je godinu dana odbijao, jer nije mogao vjerovati u to. Poslije je pater Tadej otišao kod sestara u Zagreb i prijavio me kao kandidatkinju. Na moju odluku da postanem časna sestra utjecala je ljubav prema Isusu i moja želja da odem tamo gdje ljudi ne znaju za Isusovu ljubav i da mogu njima podijeliti tu radost. Željela sam biti misionar Isusove ljubavi.

Koji je Vaš put poslije odaziva Gospodinu?
Gospodinu sam povjerila s 24 godine svoju želju za odlaskom u samostan kod misionarki Majke Tereze. Ustrajala sam i otišla u Zagreb kod sestara Misionarke ljubavi.  Nakon toga, kao sestra polagala sam četiri zavjeta: siromaštvo, čistoću, poslušnost i predano služenje najsiromašnijima. Moje misionarsko djelovanje krenulo je u Mađarskoj, pet godina, u Vilnusu u Litvi, zatim u  Finskoj i sada u Rusiji, grad Tomsk u centralnom Sibiru.

Kako doživljavate vjeru gdje sada sada službujete i vjeru u vašem zavičaju?
Duh je isti, ovdje i tamo, radost ljudi u vjeri koji tamo žive je velika. U Vilnusu gdje sam bila je možda najveća zajednica u Finskoj, a u Tomsk-u u Sibiru su manje zajednice.

Poslije dugo vremena ste u mjestu svoje mladosti. Kakvi su Vam dojmovi i susreti?
Svakih 10 godina idemo posjećivati svoje roditelje. Moji roditelji su se poslije rata preselili u Rijeku, ali u meni je uvijek želja da na 2 dana posjetim Petrovaradin i jako sam radosna da ponovno vidim ljude koje nisam vidjela po 20 i 30 godina. U očima ovih ovdje ljudi vidim da su prošli težak period, ali se vidi da je u njima velika vjera, nada i radost susreta.

Poruka Katolicima u Srijemu?
Da je Isus neprestano sa nama i da u svojim srcima, u svojim obiteljima i jedni sa drugima duboko žive tu ljubav Isusa. Da ta ljubav pude prisutna uvijek i svugde, bilo gdje da se nalazimo, i da nas ta ljubav i povezuje. 
       

Intervju vodio: Tomislav Mađarević